Spomen-dom dr. Ante Starčevića

Spomen-dom je izgrađen 1998. godine a gradnju je vodio Odbor za gradnju pod pokroviteljstvom prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Otvoren je za dan Ličko- senjske županije 23. svibnja 1998. te povodom 175. godišnjice rođenja dr. Ante Starčevića.
Spomen- dom posjećuje velik broj znalaca i štovatelja Starčevićevih misli i djela, učenika i drugih radoznalih posjetitelja koji ispisuju stranice Spomen knjige.

Životopis dr. Ante Starčevića

ante_starcevic7

Dr. Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. godine u selu Žitnik, nedaleko od Gospića. Pučku školu završio je u selu Klancu a sjemenišnu gimnaziju u Senju i Zagrebu. Nakon svršetka gimnazije počeo se baviti književnim radom i prvi put se pojavljuje 1845. godine sa svojim literarnim radovima u Gajevoj „Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj“ pod pseudonimom A. V. Rastevčić. U Budimpešti je studirao teologiju i filozofiju i postigao doktorat filozofije.

Nakon završenog studija napustio je misao o svećeničkom zvanju i odlučio se posvetiti borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku te se zaposlio u Zagrebu u pisarnici odvjetničkog ureda Lavoslava Šrama. Već krajem 1860. godine pisao je niz političkih članaka te je početkom 1861. bio izabran za velikog bilježnika Riječke županije gdje se istakao kao autor čuvenih Predstavki riječke županije. Iste godine bio je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin- Grobnik.

U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom.

Od početka svog političkog djelovanja do kraja života Ante Starčević je neumorno dokazivao kako je glavna i najosnovnija stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok ne bude samostalan i neovisan. Starčevićeva popularnost u narodu bila je velika te mu je zahvalni hrvatski narod 1895. godine izgradio Starčevićev dom u Zagrebu gdje je živio do konca svog života.

Umro je 28. veljače 1896. godine u 73-oj godini života. Prema vlastitoj želji sahranjen je na Šestinskom groblju u Zagrebu.

Izreke:

Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka ih je pet al' neka su slobodni i sretni.

I neka se zna da hrvatski narod ima budućnost, a tu budućnost neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!"

Pjesme:

LIČANIN ZORI DALMATINSKOJ

Sa Svieh stranah velike Slavie
Cérni oblaci čeznu, tmine bieže;
Samo k tebi žarkog sunca nije,
Velebitu! tebe još mrak veže!!!

Oj gdie si ti , o Zoro čekana
Kano sunce od ovieh krajeva,
Gdie su tvoja lica obećana,
Zašto željno tvoj obraz ne sieva?!

Noć još tamna svigdie vlada, i tmina,
Nije glasa jošte danu bielom,
S ovaj i s taj kraj tvoih planina,
Sve još stenje pod maglom debelom!

Oj hoćeš li jednom razsvietliti
Naše kraje, božanska gospoje,
Hoće li nam jedanput donijeti
Danak běli, Zoro, lice tvoje?!!

Hoćeš, hoćeš, uvěren sam, mila,
Razagnati te paklene tmine,
Hoće traci tvoga rumenila,
Učiniti, da nam sunce sine.

Hoće, hoće tve oči sunčane
Skoro slědit Danicu, ljubeznu,
I razsvětit sve „ilirske“ strane,
Ko 'e u merklom dosad mraku čeznu.

Složnoj bratji posla koliko je,
Koje vrěme, koji težki trudi,
Kad podići svi skupa nastoje,
Jedan zlotvor što poruši, hudi?

Koliko je tebi trěba više,
Za u neslogi dirnut, Zoro mlada,
Ono, što svi nemilo srušiše,
I ostanke jošte ruše sada?!

Ne budi ti dakle, m 'a ljubezna,
Protivnikah do tv' ih ogovora;
Koji te kudi, stanje tvoje ne zna,
Koji znade, slaviti te mora.

I čiem dosad tamnie ti je lice,
Tiem će biti na skoro sjajnie,
Nije, mila, u tebi krivice;
Bez zaprěke ništa ovdi nije.

Poznato je, krasna zvězdo, svima
Da sram biše reći Dalmatina
Domovinu da on svoju- ima,
Da ga Slava slavskog rodi sina.

A gleđ sada, gleđ ljubezna seko
Kak Dalmatin derži si za diku:
Što ilirsko usiso je mlieko
Što ima majku Slaviu veliku.

Nu i u naprědak, kud ti obraz sviti,
Nastoj bratju složiti rođenu,
Smutnje, i zlobe u pako' baciti
I dobu nam dovesti žuđenu.

Da, što Bog nam dade, uzderžimo,
Naše pravo da kod nas ostane,
Da se bratja bratski zagěrlimo,
Da nam beržje běli dan osvane.

A tiem rěči male ove moje
Ko' ja šaljem u serdce si stavi:
Bratac pozdrav ovu poslao je
Seki u znak iskerne ljubavi.

Zora dalmatinska, 1846.